U savremenom mlečnom govedarstvu selekcijski fokus se decenijama pomerao ka povećanju proizvodnje mleka, kao i prinosa i sadržaja njegovih komponenti.
Kasnije su u selekcijske programe uključene i osobine zdravlja, dugovečnosti i plodnosti, čime je selekcija postala kompleksnija, ali i svrsishodnija u odnosu na zahteve moderne proizvodnje.
I pored toga, nijedan selekcijski program ne može eliminisati činjenicu da se u svakom stadu nalazi deo životinja koje ne doprinose ostvarivanju definisanih ciljeva farme. Genetski napredak u govedarstvu je po svojoj prirodi spor, jer zavisi od generacijskog intervala i ograničenog broja potomaka po životinji. Jedini način da se taj proces ubrza jeste povećanje selekcijskog pritiska – selekcijskog intenziteta, odnosno zadržavanje isključivo najboljih jedinki kao roditelja sledeće generacije.
Takav pristup, međutim, otvara novi problem: što je selekcija intenzivnija – to je manji broj ženskih grla koji ostaje u remontu. U ekstremnim slučajevima, farma vrlo brzo dolazi u situaciju da nema dovoljan broj kvalitetnih junica za obnovu stada. Upravo tu nastaje ključno pitanje savremene selekcije: kako kombinovati visoke selekcijske kriterijume sa dovoljnim brojem genetski superiornog potomstva?
Prvi korak ka rešenju predstavlja korišćenje seksiranog semena, pre svega na junicama i prvotelkama. Ipak, biološka ograničenja ostaju ista – krava u najboljem slučaju daje jedno tele godišnje. Ako se selekcija svede na mali broj vrhunskih – elitnih ženki, čak ni seksirano seme ne može obezbediti dovoljan broj potomaka u razumnom vremenskom okviru.
U tom kontekstu, embrio-transfer (ET) predstavlja jedinu tehnologiju koja omogućava višestruko povećanje broja potomaka od genetski najvrednijeg dela stada. Suština ove tehnologije nije u „pravljenju više teladi“, već u redistribuciji genetskog potencijala unutar stada. Dakle, genetski potencijal elitnog dela stada se širi brže, dok se slabiji deo populacije koristi kao biološki resurs za nošenje bremenitosti. Rezultat je ubrzano poboljšanje genetske strukture stada u znatno kraćem vremenu nego što je to moguće klasičnim putem.
Međutim, embrio-transfer nosi i određene rizike, pre svega selekcijske prirode. Korišćenje malog broja roditelja za veliki deo sledeće generacije uvek nosi opasnost od širenja skrivenih genetskih mana ili precenjivanja stvarne genetske vrednosti donorki. Drugim rečima, ukoliko donorka nije zaista genetski nadmoćna, investicija u ET može ostati bez ekonomskog opravdanja. Selekcija je, u suštini, uvek balans između dobitka i rizika, a osnovni zadatak selekcionera i odgajivača je da taj rizik svede na minimum.
Zato treba napomenuti da embrio-transfer nije za sve farme, pre svega za farme koje nemaju jasan i definisan selekcijski cilj. Pored toga, za farme koje ne rade genomsku analizu jer nemaju dovoljno pouzdane podatke koje možemo koristiti pri odabiru donorki i recipijenata. Idealno, po jednoj donorki embriona, potrebno je barem 8 do 10 recipijenata, ako ih nemate – ne radite ET. Embrio-transfer nije za farme koje nemaju dovoljno kvalitetno grlo za donora. Na kraju ET nije za mala stada, a stada su mala kada ET predstavlja visok selekcijski rizik. Drugim rečima, ako u malom stadu, biramo samo jedan par za roditelja sledeće generacije, pri tom donosimo ne informisane odluke bez genomske analize (recimo samo na bazi proizvodnje majke) – to je siguran put u rizik – narodski rečeno put u “nekošeno”.
Savremeni embriotransfer je tehnički znatno unapređen u odnosu na prve pokušaje iz sredine prošlog veka, koji su izvođeni hirurškim putem. Danas se svi ključni koraci izvode nehirurški. Proces embriotransfera sastoji se iz nekoliko faza:
- Odabir donorki i recipijenata. Jedna od najvažnijih odluka u ovom procesu jeste izbor ženke donorke. Idealna donorka je životinja sa redovnim estrusnim ciklusima, uglavnom junica sa genomskim testom. Važno je da se genetski kvalitet donorke uklapa u ranije definisane selekcijske ciljeve.
- Generisanje i ispiranje embriona iz ženki donorki. Kod donorki se sprovodi postupak superovulacije, čime se omogućava ovulacija većeg broja jajnih ćelija. Ukoliko na farmi postoji više donorki, sve se uključuju u protokole za sinhronizaciju estrusa i superovulaciju. Po protokolu superovulacije donorke se višekratno osemenjavaju ženskim seksiranim semenom, jako retko konvencijalnim – samo u slučaju kada želimo da dobijemo bika za priplod.
- Manipulacija embrionima. Podrazumeva rukovanje embrionima, njihovu procenu kvaliteta i eventualno zamrzavanje. Vršioci embriotransfera moraju biti u stanju da prepoznaju i najmanje razlike u kvalitetu embriona i da ih pravilno klasifikuju. Nakon ocene, embrioni su spremni za presađivanje ili zamrzavanje. U proseku se po jednom ispiranju dobija oko osam embriona pogodnih za presađivanje. Naše iskustvo nam govori da pojedine donorke mogu dati znatno manji, nekad i ni jedan, ali i znatno veći broj embriona – ponekad i preko 20 po ispiranju.
- Presađivanje embriona u druge životinje – recipijente. Recipijenti će izneti bremenitost i doneti na svet zdravo i normalno razvijeno tele. Embrioni se mogu presađivati u svežem stanju ili zamrzavati, ukoliko se planira njihov transport, čuvanje ili prodaja.
Zbog složenosti procesa i visoke osetljivosti embriona, ova tehnologija zahteva iskusan i visoko obučen tim.
Da zaključimo, superovulacija i embriotransfer predstavljaju moćne alate za povećanje broja potomaka genetski superiornih krava i bikova. Superovulacijom se omogućava ovulacija većeg broja jajnih ćelija koje u normalnim uslovima ne bi nastale, a nakon oplodnje embrioni se sedam dana kasnije sakupljaju ispiranjem materice donorki. Ti embrioni se potom presađuju u majke primaoce, koje uspostavljaju bremenitost i donose na svet telad.
Na kraju, embrio-transfer treba posmatrati kao alat za strateško upravljanje genetskim potencijalom stada. Pravilno primenjena i u kombinaciji sa pažljivim izborom donorki i bikova za roditelje sledeće generacije, ova tehnologija, može značajno povećati intenzitet selekcije, a samim tim i genetski napredak na farmi. Na ovaj način se od malog broja vrhunskih životinja dobija veliki broj genetski superiorne ženske teladi, koja ostaje u stadu i predstavlja osnovu njegove buduće produktivnosti.
Vladan Ćirić
Aleksandra Butić
Decembar 2025
